To što "svaka ima svoj faktor" oku je ugodna činjenica, ali to što baš svatko, čini se, mora imati i svoju vlastitu vanjsku politiku, naročito balkansku, ide malo na živce...
Kad sam se posljednji put vidio s Borisom Tadićem i počeo mu nešto govoriti o zagrebačkom kulturnom tjednu koji bih organizirao u Beogradu (`U susret Hrvatskom institutu A. G. Matoš`), pa spomenuo da bi svakako valjalo prirediti i neki široko popularni koncert, primjerice Oliverov, kakav je održao u `Olimpiji`, Boris se jako zainteresirao - on je kriptodalmatinac - ali njegov savjetnik Nebojša Krstić Krle, bivši pjevač `Idola` te predratni komiški doktor opće prakse, pokazao je realnu skepsu: `Sumnjam da bi došao, pa stalno je bilo po novinama o tome da neće`.
`Ma, glupost`, rekoh ja, `to su te priče po novinama, ne drži to vodu, znam što govorim, pa nije Oliver idiot...` Krle je sumnjičavo odmahivao glavom, ali ja sam ostao kod svoga. Poslije sam uvidio da sam, naravno, ja idiot. U velikom intervjuu koji je Dragojević nedavno dao, pročitao sam kako, zaista, on `ne bi nikad išao tamo preko`. Nije spreman ulaziti u pojedinosti, nego, eto, neće i gotovo. Cijeli intervju toga starog napuhanca odiše mrzovoljnom uobraženošću - dosegao je svod, više se nema kamo, samo mu je tavoriti u besmrtnoj slavi, na neudobnoj postelji od lovora. Možda će još malo koncertirati u Americi, možda s nekim internacionalnim zvijezdama, a u Beograd, u Beograd ni mrtav, neka ide tko hoće od ovih čvrgatora, manje rodoljubivih pjevača sitnoga zuba...
Ne znam je li istinita priča koju sam sto puta čuo, naime da je pjesnik Danijel Dragojević na pitanje `Što je vama Oliver Dragojević?`, uvijek odgovarao: `Meni je on idiot!` Sam Danijel Dragojević doima se kao mrzovoljni mizantrop, ali to je sasvim u redu kod proćućena intelektualca koji se, njegujući tanane poetske forme, zaokupljen introspekcijom, kreće u zatvorenim krugovima.
No, kad sličnu pozu zauzme popularni pjevač, koji mu nije rođak, zvijezda globalne kafane, vidiš da se naprosto guši u obijesti splitskog primitivizma, kojemu je inače svojstveno da te uzdiže u nebo prije nego te, iz političkog oportunizma, strovali u blato, pa si prvo `kraljica 'Torcide'`, a odmah zatim `srpska kurva`.
Naravno da je i Oliver svjestan varljive kotacije na toj burzi, gdje možeš začas izgorjeti kao dionice na beogradskoj, čim ondje jave da je Toma Nikolić, zvani Grobrar, izabran za predsjednika srpske skupštine. Stoga Oliver, u velikom strahu, radi imena koje zvuči kao da je ktitor manastira Visoki Dečani i s estradnom prošlošću u kojoj je i onaj hit o drugu Titu i Prvoj proleterskoj što se upravo širi po Internetu, vodi intrasigentnu politiku. Pa pomisli li netko da je on naprosto Runjićev promukli džuboks, još jedan mediteranski crooner, zabavljač i bezveznjak, vidjet će da je u krivu...
Uskogrudi, ishemični momak treće dobi, koji nimalo ne nalikuje predodžbi o pravom Dalmatincu, frajeru sa zlatnom lančinom oko vrata, pošto umjesto na galeba, sliči štrkljavu morskom roncu, odlučio je za svaki slučaj zauzeti takav nepopustljiv stav prema susjednoj državi, gdje, kako pokazuju posljednji događaji, ionako ne miču s mjesta, nego i dalje računaju s granicom na liniji Virovitica - Karlobag. Dakle, u jednu riječ - Srbima ne možeš vjerovati!
Zaista, kratkotrajna prominentnost Tome Grobara (čovjek je po zanimanju zbilja ukopnik) izazvala je sveopću uzbunu. Izabran za predsjednika srpske skupštine, uspio je za 48 sati izvesti dvije teške političke svinjarije, kojih se ne bi stidio ni njegov šef, počasni četnički vojvoda dr Vojislav Šešelj, koji leži u luksuznom haškom kazamatu. Prvo je spomenuo granice Velike Srbije, a zatim objavio da se, ne bude li formirana vlada, u Skupštini može proglasiti izvanredno stanje, pa prethodnoj Koštuničinoj garnituri kao `tehničkoj`, ili, nekadašnjom terminologijom iz doba državnog udara kralja Aleksandra - `činovničkoj` vladi, produžiti mandat i Borisu time uskratiti glavnu predsjedničku ovlast - da raspušta Skupštinu i saziva izbore. To je bio čisti blef.
Kako se vlada Borisovih demokrata i Koštuničinog nacionalističkog postmiloševićevskog DSS-a nikako nije mogla sastaviti, jer su de-esesovci jahali na tome da im mora pripasti barem jedna od dviju obavještajnih službi, vojna ili civilna, kako bi njihova mogla kriti Mladića, dok ga druga traži, pregovori su bili zapali u krizu i tri dana prije krajnjeg roka, izgledalo je da se opet ide na izbore. Pa budući da `međunarodni faktor` silno strahuje od radikala, i forsira tu koaliciju demokrata i DSS-a, čim je Koštunica lukavo u Skupštini podržao izbor Tome - tako se i Milošević služio Šešeljom kao strašilom - nastala je strahovita diplomatska uzbuna, pa su na Tadića izvršili silovit pritisak da popusti, da se bilo kako formira bilo kakva vlada... Boris u tu trulu kombinaciju mora uložiti svoj neusporediv kenedijevski image poštenog i karizmatičnog lidera, koji u Srbiji dobiva sve izbore - Tomu Grobara porazio je do nogu na prošlim predsjedničkim - i time samo jača ta strahovita bulumenta oko Tome i njegova zamjenika Vučića. Appeasment, ustupanje, pokazalo se, tu uopće ne djeluje, naprotiv, jedino bi vrijedilo da se, kao prilikom ogledanja gorila, pojavi neki emisar uvjerljiviji od tunjavog Solane, pa udari po rutavim prsima, zaurla i malim mužjacima pokaže svoju veliku krstareću raketu.
U Hrvatskoj sve to nitko i ne razumije, ne vide što je igra, ni tko su pravi protagonisti, pa u sveopćoj političkoj piramidalnoj shemi, preostaje samo estradizacija vanjske politike, koju će ubuduće voditi takvi lumeni poput Thompsona i Olivera Dragojevića.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.